PODIJELI

Strategija ekonomskog razvoja se može definisati kao skup metoda pomoću kojih se dolazi do ostvarenja zacrtanih razvojnih ciljeva. Drugim riječima, njome se plasiraju ključni pravci željenih privrednih tokova u domaćoj ekonomiji čija realizacija treba da obezbijedi ostvarivanje razvojnih ciljeva u datom vremenskom intervalu.

Složene stručne aktivnosti povezane sa oblikovanjem razvojnih strategija, se po pravilu, vezuju za funkciju savremene države. Element koji je od presudne važnosti prilikom koncipiranja strategija ekonomskog razvoja je faktor vrijeme.

Dugoročne strategije ekonomskog razvoja akcenat stavljaju na koncepciju, na ciljeve, kao i na način ostvarivanja postavljenih ciljeva. Produživanjem vremenskog horizonta posmatranja, umanjuje se preciznost i detaljnost u istraživanju ključnih razvojnih pitanja. Vremenska projekcija ekonomskog razvoja podrazumijeva proces stalnog pomijeranja akcenta sa jednih na druge razvojne faktore sa ciljem dolaženja do ravnotežnog stanja na makro nivou, čija je osnovna karakteristika kratkotrajnost. Razvoj je proces neprekidnog udaljavanja od ravnoteže i uvijek ponovo vraćanje u to stanje, ali na nekom drugom ravnotežnom nivou.

Strategije ekonomskog razvoja je moguće analizirati sa krajnje različitih načina. Prema značaju pojedinih faktora ekonomskog razvoja moguće je razlikovati:

  • strategiju razvoja baziranu na intenzivnom korišćenju prirodnih resursa;
  • strategiju razvoja koja se naglašeno temelji na ljudskom faktoru i
  • strategiju naglašene upotrebe kapitala.

Ako se kao osnovni kriterij uzme pristup prema ekonomskoj ravnoteži, moguće je razlikovati:

  • strategiju uravnoteženog razvoja i
  • strategiju neuravnoteženog razvoja.

Prema načinu pomijerenja značaja privrednih oblasti, ima smisla razlikovati:

  • strategiju industrijalizacije i
  • strategiju razvoja poljoprivrede.

Moguće je izdvojiti i više teorijskih opcija, tzv. čistih strategija. Kao elementarne u tom smislu treba pomenuti:

  • strategiju otvorene i strategiju zatvorene privrede – ovom strategijom nastoji se da se što potpunije iskoriste vlastiti proizvodni resursi, pogotovo oni koji predstavljaju materijalna i prirodna bogatstva. U svojoj osnovi, strategija zatvorene privrede računa se sa strategijom supstitucije uvoza, kao i sa oblikovanjem privredne strukture koja je maksimalno u funkciji zadovoljavanja domaćih potreba.
  • strategiju intenzivnog i strategiju ekstenzivnog razvoja – u osnovi ove podjele nalazi se razlikovanje faktora razvoja na intenzivne i ekstenzivne.
  • štedno (akumulacijski) i potrošački orijentisanu razvojnu strategiju – polazno pitanje kod ove strategije razvoja je ono koje se odnosi na tretman fenomena štednje kao odložene potrošnje.

Poljoprivreda kao vodeća djelatnost

Model poljoprivrede je značajan prije svega:

  • s obzirom na važnost proizvodnje hrane i
  • s obzirom na vrlo tijesnu povezanost sa industrijom, jednom od vodećih djelatnosti u privredama razvijenih zemalja.[3]

Kada se radi o uticaju poljoprivrede na ekonomski razvoj, treba istaći da je poljoprivreda potrošač industrijske opreme (mehanizacija) i repro materijala (vještačka gnojiva, materijal za zaštitu bilja). Poticaj poljoprivrede ukupnom razvoju vezan je za njenu ulogu kao snadbjevača industrije raznim sirovinama za dalju finalizaciju. Uloga poljoprivrede je važna za ruralni razvoj, tj. razvoj sela. Ona doprinosi infrastrukturnoj izgrađenosti sela, podstiče razvoj raznovrsnih pogona male industrije, zanatstva, trgovinske djelatnosti itd. Na osnovu istraživanja Svjetske banke, u zemljama u razvoju, preko 70 % stanovnika živi na selu, a nepunih 30% u gradovima.

Velike mogućnosti koje postoje u nerazvijenim zemljama u pogledu mogućeg povećanja poljoprivredne proizvodnje dale su povoda mnogim zapadnim ekonomistima za gledište o prvenstvenoj ulozi koju treba dati razvoju poljoprivredne proizvodnje u razvojnoj politici nedovoljno razvijenih zemalja. Stav o prvenstvenom razvoju poljoprivrede sastoji se uglavnom, odnosno obrazlaže se kroz sljedeće argumente:

  • optimalna kombinacija proizvodnih faktora u uslovima nerazvijenih zemalja favorizuje prema toj koncepciji radnointezivne metode koje imaju najširu primjenu u poljoprivredi.
  • u nerazvijenim zemljama postoji velika mogućnost povećanja poljoprivredne proizvodnje bez velikih kapitalnih ulaganja, poboljšanja alata i agrotehnike, uvođenjem kvalitetnog sjemena, selekcionirane stoke i sl.
  • primjena principa komparativnih prednosti i s tim u vezi položaj nerazvijenih zemalja u međunarodnoj podjeli rada takođe se ističe kao razlog za prvenstveno mjesto koje treba dati poljoprivredi u razvojnim programima tih zemalja.
  • historijski razvoj sada razvijenih zemalja pokazuje da je industrijska revolucija mogla dobiti pun zamah tek kada je proizvodnja u poljoprivredi dostigla određen relativno visok stepen.

Industralizacija i urbanizacija

Industrijalizacija je pojačavanje udjela industrije u ukupnoj ekonomiji. Primjena metoda industrijalizacije datira već od 18. stoljeća i započela je najprije u Engleskoj, pa u Francuskoj, Belgiji, Njemačkoj i drugim državama. Razdoblje punog razvoja je period druge polovine 19. stoljeća, kao i početka 20. stoljeća, da bi se do sredine 20. stoljeća značajnije počeo razvijati sektor usluga (postindustrijska faza).

Danas, najrazvijenije zemlje svijeta su postigle svoj razvoj primjenom ovog metoda. To su uglavnom zemlje Zapadne Evrope, SAD, Kanada, Japan itd. Razlozi koji idu u prilog primjeni ovog metoda su:

  • velike mogućnosti zapošljavanja;
  • velike izvozne mogućnosti;
  • vrlo visok udio u ostvarenju GDP-a;
  • veliki uticaj na ostale djelatnosti (poljoprivredu, saobraćaj, trgovinu itd.) i
  • veliki uticaj/doprinos brzom razvoju nerazvijenih područja.

Stavovi o strategiji nedovoljno razvijenih zemalja mogu se podeliti uglavnom u dvije grupe. Prva strategija se zasniva na planu da u prvoj fazi industrijalizacije nerazvijenih zemalja trebalo bi razviti laku industriju, a tek u završnoj fazi bi došla na red bazicna industrija, a posebno industrija kapitalnih dobara. Takva koncepcija industrijalizacije podudara se sa argumentacijom o prednostima radnointezivne tehnike u uslovima nedovoljno razvijenih zemalja. Druga koncepcija industrijalizacije nerazvijenih zemalja polazi od strateške uloge koju ima bazična industrija u procesu industrijalizacije i preporucije razvoj bazicne industrije istovremeno ili ponekim shvatanjima i prije prerađivačke industrije.

Jedino industrija može biti vodeći pokretački sektor u procesu ekonomskog razvoja. U onim zemljama u kojima je zabilježen proces ubrzane industrijalizacije zapažene su visoke stope privrednog rasta. Iako zbog niskog udjela industrije u ukupnom društvenom proizvodu visoka stopa industrijskog rasta nije mogla da neposredno osjetnije utiče na formiranje ukupne stope rasta, ipak je ubrzana industrijalizacija bila onaj motor koji je mogao dinamizovati cjelokupno privredno kretanje.

U visoko razvijenim zemljama polazi se od iznalaženja stimulativnih elemenata koji doprinose procesu ubrzane industrijalizacije pa se zbog toga u posmatranje uključuje aktivna politika države – industrijska politika. Ona se može ostvarivati kroz ubrzanje investicija, dodatnu ponudu kvalifikovane radne snage potrebne za rad u industriji, iskorištavanjem ekonomije obima kod onih grana kod kojih je to moguće postići. U tom slučaju, industrija se može posmatrati od strane države kao vodeći sektor u ostvarivanju održivog i brzog rasta privrede.

Primjena metoda industrijalizacije tijesno je povezana sa procesom urbanizacije. Između ova dva procesa postoji međusobni jak uticaj. Proces urbanizacije je započeo sa samim počecima civilizacije i stvaranja gradova, ali se intenzivirao tek nakon industrijske revolucije, odnosno korištenja novih tehnologija u poljoprivredi koje su smanjile potrebu za ljudskom radnom snagom, te ekspanzije uslužnog sektora u ekonomiji. U prvim fazama, industrijalizacija otvara mogućnosti za proces urbanizacije (izgradnja fabrika povlači za sobom izgradnju naselja), a također i pojavu raznih privrednih kapaciteta (trgovine, zanati, servisni centri i drugi uslužni ili proizvodni kapaciteti). S druge strane, urbanizacija na njenom višem stupnju vrlo privlačno djeluje na novi zamah pojava industrijskih kapaciteta.

Model otvorene (izvozno – uvozne) privrede

Otvorenom privredom se smatra privreda koja slobodno uspostavlja ekonomske odnose sa ostalim privredama u svijetu. Ona stupa u odnose sa ostalim privredama na sljedeća dva načina:

  • kupuje i prodaje robe i usluge na svjetskim robnim tržištima i
  • kupuje i prodaje kapital na svjetskim finansijskim tržištima.

Ovaj model podrazumijeva slobodno kretanje roba i slobodno kretanje proizvodnih faktora, tj. kapitala i radne snage (migracije). Inostrana sredstva mogu imati odlučujuću ulogu u podsticanju razvoja date zemlje. Podrška stranog kapitala, značajna je u finansijskom smislu i u pogledu transfera znanja i tehnologija kao i metoda upravljanja preduzećem i tržištima. Vrlo je poželjna otvorena politika migracija radne snage, jer to omogućava držanje cijena radne snage na konkurentskom nivou. Ukoliko neka zemlja želi da dugoročno privuče strani kapital ona mora liberalizovat izvoz, omogućavajući tako korištenja efekata ekonomije velikog obima stranim preduzećima.

Model otvorene privrede se zasniva na slobodnom djelovanju tržišta, na razmještaj resursa i posebno na sposobnosti privatnog sektora da se održi na tržištu. Vanjska trgovina i direktna

strana ulaganja smatraju se pokretačima razvoja. Ovaj model je pogodan i za male i za visoko razvijene zemlje. Izvozno orijentisana strategija nastoji iskoristiti vlastite komparativne prednosti, a pod pritiskom strane konkurencije u maloj zemlji nužno je imati niže troškove, zatim maksimalno efikasno koristiti proizvodne kapacitete, unaprijeđivati standard kvaliteta te održati visoku stopu investicija.

Država prema ovom modelu utiče na uklanjanje prepreka u međudržavnom robnom prometu, u izgradnji infrastrukture, energetske politike kao i podrška izvozno orijentisanim firmama te poreskim olakšicama uključujući još i finansiranje obuke kadrova te pomoć u tržišnim istraživanjima.

Primjena strategije otvorene privrede u malim zemljama, danas je mnogo teža nego ranije. S tim u vezi, ističe se ugroženost malih zemalja proizvodima konkurentski jačih privreda. One zemlje koje obiluju radnom snagom, izvozit će radno intenzivne proizvode te će takva strategija direktno uticati na raspodjelu dohotka, smanjenjem siromaštva i nejednakosti. Zemlje izvoznice radno intenzivnih dobara (Tajland, Tajvan) veoma su unaprijedile svoj razvoj, dok su zemlje izvoznice kapitalno intenzivnih dobara pogoršale svoju poziciju (Angola, Zambija, itd.).

Socijalistički model razvoja

Socijalistički model karakterizira nekoliko obilježja:

  • državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju;
  • planiranje;
  • preraspodjela dohotka i
  • miran i demokratski razvoj.

Danas je ovaj model prisutan samo u nekim zemljama svijeta, dok je prije dvije decenije bio mnogo više prisutan u zemljama Istočne i Jugoistočne Evrope. U socijalističkim zemljama, gotovo isključiva svojina nad kapitalom je državna, a privatni sektor obuhvata od 1% do 3% i to uglavnom u malim privrednim kapacitetima znanstva, saobraćaja i trgovine. Napredak u ovim zemljama u odnosu na druge je naročito postizan u oblasti zdravstvene zaštite stanovništva kao i u oblasti obrazovanja. Krajem 80-ih godina u većini zemalja socijalističkog modela nastupa period tranzicije i preorjentacije na kapitalistički sistem. Korijeni krize ispoljavali su se i u ranijim periodima, a razlog tome je često bio vezan za pad proizvodnje i životnog standarda stanovništva.

Razlikujemo sljedeće modele socijalističkog sistema: sovjetski, kineski i istočno-azijski.

Sovjetski model se razvio iz marksističke teorije primijenjene na nerazvijenoj privredi nekadašnje carske Rusije. Da bi ubrzali razvoj, sovjetski komunisti su koristili naredbodavni model privrede, forsiranu industrijalizaciju i prinudnu kolektivizaciju poljoprivrede. Do 60-tih

godina SSSR je ostvarivao visoke stope rasta da bi se u sljedećim desetljećima taj rast usporio i pretvorio u stagnaciju. Uzrok tome su visoki izdaci za vojsku, pad produktivnosti i nedovoljna stimulacija radnika i menadžera što je dovelo do urušavanja sistema 1991. godine i raspada SSSR-a. U to vrijeme su se poduzele mjere za ekonomsku reformu i prijelaz na tržišnu privredu, a reformatori su se zalagali ili za brzu i radikalnu reformu (šok terapija) ili za postupne reforme. Prevladali su ovi drugi, ali su rezultati bili ispod očekivanja. Premalo vremena je prošlo da bi se moglo zaključivati o rezultatima ekonomskih reformi u bivšim socijalističkim zemljama, ali sve su se suočile sa rastućom nezaposlenošću, inflacijom, stagnacijom, socijalnim raslojavanjem i političkim nemirima.

Kineski model se razvio sistemnim ekonomskim reformiranjem bez političkih reformi. Kina je dozvolila pluralizam vlasništva, stvaranje posebnih ekonomskih zona, prodor stranog kapitala i značajnu ekonomsku liberalizaciju što je omogućilo Kini ostvarivanje najviših stopa rasta u svijetu. Napredak je ostvaren napuštanjem komunističkog ekonomskog modela 70-ih godina, te sistemskim ekonomskim reformama bez političkih promjena. Karakteristike kineskog modela su:

  • pluralizam vlasništva: državnog i privatnog uz sve veće jačanje privatnog;
  • postepenost nasuprot šok terapiji i velikim skokovima;
  • stvaranje posebnih ekonomskih zona;
  • ekonomska liberalizacija;
  • prodor stranog kapitala koji je Kinu učinio najatraktivnijom zemljom za strane investicije;
  • izvozna orijentacija privrede koja je naročito ojačala ulaskom Kine u WTO.

Istočno-azijski model primjenjuje se prvobitno u periodu od 1960. do 1980. godine u Tajvanu, Hong-Kongu, Južnoj Koreji i Singapuru. Njima su se u 90-im godinam pridružile Malezija, Tajland i Indonezija. Ove su zemlje ostvarile visoke stope rasta koje su ih svrstale u grupu novoindustrijaliziranih zemalja. Karakteristike ovog modela su:

  • izvozna orijentiranost privrede;
  • destimuliranje domaće potrošnje putem visokih carina;
  • povećanje produktivnosti kroz reformu obrazovnog sistema;
  • podcijenjenost domaće valute;
  • zemljišna reforma uz subvencioniranje poljoprivrede;
  • visoka stopa štednje i investicija u ljudski i fizički kapital i
  • nedemokratski i relativno autoritarni politički sistemi.

Monetaristički model razvoja

Monetaristički model se obično primjenjuje u periodima kriza da bi se stabilizirala privredna situacija u zemlji, uvela ravnoteža na globalnom nivou između ponude i tražnje, smirile cijene i smanjila nezaposlenost. Najčešće se primjenjuju mjere monetarne i poreske politike uključujući i finansijske reforme. Ove mjere primarno ciljaju na mikroekonomske efekte, ali su ostvarivi i makroekonomski efekti.

Osnovni ciljevi primjene monetarističkog modela su:

  • unapređenje ekonomske aktivnosti;
  • poboljšanje životnog standarda;
  • podizanje obima proizvodnje i
  • efikasna upotreba kapitala.

Ovaj model je zasnovan na djelovanju potpuno slobodne konkurencije. Također, ovaj model podrazumijeva primjenu kako ekspanzivne tako i sužavanje fiskalne, odnosno politike budžetskih izdataka, te i primjenu monetarne politike. Koja će se od ovih mjera primijeniti zavisi od prirode narušene ravnoteže u robno novčanim tokovima. Država u svakom slučaju kod primjene ovog modela nužno preuzima odgovornost za upravljanje privredom i to ne samo kroz poreze i cijene već isto tako i kontrolom budžetskog deficita. Vlada svake zemlje mora držati kontrolu na međunarodnom kretanju kapitala i to posebno u uslovima tranzicija, tj. u uslovima prelaska iz neliberalnog u liberalni, ali ipak kontrolisani sistem. To je zato što su u uslovima zemlje u tranziciji prisutni rizici da strani kapital često ispoljava tendenciju napuštanja zemlje u kojoj je plasiran.

Model radno – intenzivne djelatnosti

U okviru modela radno-intenzivne djelatnosti orijentiše se na razvoj onih privrednih kapaciteta koji značajno doprinose zapošljavanju radne snage. To se prije svega odnosi na razvoj kapaciteta tzv. lake industrije (tekstilna, drvno – prerađivačka, prehrambena itd.). Pored toga, u radno intenzivne djelatnosti u značajnoj mjeri se ubrajaju trgovinska djelatnost, saobraćaj, poljoprivreda. Ovaj model razvoja je primjenljiv također i sa aspekta mogućnosti i potreba razvoja nerazvijenih područja (regija i subregija). Primjenom ovog modela pored mogućnosti zapošljavanja doprinijelo bi se iskorištavanju tj. valorizaciji raspoloživih prirodnih potencijala. Primjena ovog modela zahtijeva podršku od šire društvene zajednice (vlada) u pogledu stvaranja infrastrukturnih uslova u razvoj proizvodnih i uslužnih kapaciteta. Ta se podrška odnosi na izgradnju saobraćajnica, elekroenergetske, telekomunikacione i vodoopskrbne mreže.

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here